NAVRBRDA

PONOSNO PREDSTAVLJAMO

Senahid  Nezirović  (1963, Tuzla) Pohadjao studij Istorije književnosti naroda i narodnosti Jugoslavije i srpskohrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Poetske, prozne i kritičke tesktove objavljivao u časopisima i listovima: «Život», «Lica», «Naši dani», «Svijet», «Narodni borac», i «Oslobodjenje» – Sarajevo; «Književna reč» – Beograd; «Letopis Matice srpske» i «Švetlosc» – Novi Sad; «Oko», «Ljiljan» i «Marulić» – Zagreb; «Putevi»- Banja Luka; «Značenja» – Doboj, «Riječi» – Brčko; «Mlad borec» – Skopje i «Literaturnaja gazeta» – Moskva; «Hrvatski glasnik», «Zmaj od Bosne» i «Bosanska Sumejja» – Tuzla i «Sabah» – Lukavac. Govorio za CNN – USA, FTV-a, emisija «Generali», Radio Mir – Brčko i PINK BH TV-e,  emisija o abortusu. (2010.)   Poezija i proza su mu prevodjeni na: engleski (Amra Mešić, prof.), ruski (Milovan Milinković, prof.), rusinski (Julijan Nadj, prof.), arapski (Asim ef. Okanović, prof.) i makedonski jezik (Vera Bužarovska, književnica).

Objavio dvije knjige: «Ceremonijal», pjesme (Univerzal, Tuzla, 1985), i «Taksirat», priče (Bosnia-Ars, Tuzla, 1998).

Dobitnik «Kočićeve nagrade» (Društvo nastavnika srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika i književnosti SR BiH, Filozofski fakultet Sarajevo, 1980. godine), Nagrade  Književne omladine grada Banja Luka, za poeziju, 1980. godine, Nagrade Skupštine opštine Banovići i Rudnika za pjesmu «Slobodarski grad», 1986. godine, Nagrade «Svetolik Ranković», u Aranđelovcu, 1986. godine, te Nagrada za novinske priče «Nišani» (1989) i «Korenite promene» (predsjednik Žirija: Mr Živojin Lopandić, prof. PA-Univerziteta u Tuzli, koji je radio kao lektor i predavač na Univerzitetu Clairemont-Ferrand), 1990. godine, te Nagrade ICC «Behar» , Grand Rapids, MI, USA, 2006. god.

Bavio se društvenom aktivnošću u oblasti kulture: Predsjednik Književnoga kluba «Mostovi», Lukavac, 1980/1981. godine, čl. Predsjedništva Književnih omladina Lukavac, Banovići i SR BiH, 1987/88. godine, a danas obavlja funkciju Predsjednika NVO «Dr Špiro Matijević» (u osnivanju, kao volonter), za Tuzlanski kanton.

Član je Društva novinara Bosne i Hercegovine, iskaznica br. 0171.

Od 2009. godine, nastavio studij na Američkom Univerzitetu u BiH, Fakultet za Međunarodno pravo i diplomatiju (www.aubih.edu.ba)

Živi i radi – gdje stigne.

KLASIĆI

(roman o bosanskim ratnim profiterima)

Mir i spas Božiji Vama želim!

Hazreti Ebu Bekr (r.a.), u svom prvom govoru po preuzimanju obaveze «Nasljednika Božijeg poslanika, a. s.», rekao je i ovo: «Vladaru reći Istinu je sveta dužnost svakoga građanina, zatajiti mu Istinu predstavlja Izdaju. Onaj, od Vas koji je slab (potlačen), jak je u mojim očima dok ne postignem njegovo pravo, a onaj koji je jak (tlačitelj) među Vama, slab je u mojim očima dok mu ne istrgnem što je pravo; sve to Božjom Voljom».

U punom je skladu rečeno sa likom Pravednoga Vladara kakvog Islam zahtijeva. Van takvog obrasca nisi ni ti: u namjerama, bar, sigurno, ne. Zato je ovo moje obraćanje tebi: u oslovljavanju, tonu i sadržaju izraz poštovanja, a ne omalovažavanja. A nemoj misliti da mi nije u srcu i umu da je i tvoja duša, kao i Muhammedova, a.s., tvoja jahalica, i da se ne smije pretovariti. Ali, mjesto na kome se nalaziš zahtijeva od nje sposobnost nošenja puno većeg tereta nego kod duša drugih ljudi iz našeg naroda, na ovom tlu i u ovom (ne)vremenu…

Preporuku prvog halife uvažavao je i naš dobri Gazalija, pa evo za njim, držeći se užeta imana, i ja. U jednom pismu upućenom Velikom Veziru, sinu Nizamul – Mulka, traži da se pomogne stanovnicima Tusa, izloženih nasilju dok njegov namjesnik «spava». On traži pravdu za druge, a ja je tražim i za čitav naš narod pa tek onda za sebe. Iako nisam ni blizu snage uma Ebu Hamidovog, nas dvojicu povezuje to što smo u poziciji društvena zbivanja posmatrati iz blizine: iznutra i odozdo. A tebe i Velikog Vezira to što ste posmatrači iz daljine: spolja i odozgo. Na taj način smo mi u prednosti kod motrenja, a Vi u moći mijenjanja posmatranog na bolje. Zbog toga i pišemo pisma mi Vama, a ne Vi nama. Pisanje se neće zaustaviti sve do Sudnjeg dana, u očajničkoj potrazi za Pravdom.

Naiđu trenuci kada posumnjam u opravdanost ovoga što činim. Da nije sramota u okeanu muslimanske tuge izdvajati svoje neprilike? Izvršiti nemoguće apstrahiranje – da bol moga naroda nije i moja bol; razdvajati nedjeljivu cjelovitost, sraslost. Ali, ubrzo sumnju odagna prisjećanje: uzročnici patnji moga naroda su tuđinski dušmani, a moji zulumćari su pripadnici raspojasane vlasti mog naroda. Pa zaključim sa mišlju: «Jedan si od rijetkih bosanskih Muslimana što tokom rata više zla doživi od ‘svojih’ nego od tuđih».

Napor je duši, Alija, o svemu i govoriti – pisati. Treba puno preskočiti visokih prepreka koje psiha postavlja pred čovjeka kome je učinjeno nasilje. Jah, čudno li je to? Zašto se nasilnik ne stidi umjesto žrtve? Silovatelj (četnik) diči se svojim nedjelom, a silovana žena (Muslimanka) se stidi. Krivcem se osjeća ona koja to nije…

Ovom pismu nadjenuh ime – «Predstavka», forme pravne radi zadovoljenja. Dok je prije pisanje bratu u vjeri, jer nije lišeno potresnih momenata intimne ispovijesti. Jeste i pokušaj mazluma da analizira nešto važno. Na nepristrasan način da, kroz prizmu sebe, posmatra stanje u gradu Tuzla ove ratne godine i sada. Smatrajući sebe metaforom za sve vrijednosti koje mojim progoniteljima smetaju. Svjestan da svaki govor o sebi može biti samo pokušaj objektivnosti.

Razlog moga kretanja kroz milje Islama: termini, citati, ličnosti, nije da bih pokazao svoje Znanje o njemu ili, pak, moju duhovnu orijentaciju pa ti se na taj način učinio umiljatim. Pravi i jedini razlog jeste ovaj: komunikacija između pripadnika iste duhovne nacije najlakše se postiže jezikom te nacije tako da je stepen razumijevanja zavidan.

2.

Opširnost pisanja ima uzrok u čudnosti moga položaja koji je, opet, konkretan razlog prikazivanja čudovišta koja su me u njega dovela i drže me u njemu. Kao i zbog bitnosti njihove za sve nas.

Ko sam ja?

Generalijama – spoljnjim: star 42 godine. Oženjen: otac jednog djeteta. Obrazovanje: diplomirani pravnik.

Do aprila, 1992. godine, bez prekida 17 godina bio zaposlen kao građansko lice, ne oficir, u Domu JNA u Tuzli, pri Komandi 17. korpusa JNA: na radnim mjestima NK rad-nika i srednjoškolskog referenta.

Od januara, 1994. godine, pa sve do kraja rata, neprekidno: borac – strijelac prve borbene linije. Demobilisan 26. marta, 1996. godine. Od tada, pa sve dosad nezaposlen.

Duhovno – unutrašnjim: onaj koji pokušava slijediti «Siratal mustekim». I za koga je dunjaluk, prvenstveno, njiva ahireta.

I – Zakonski osnov:

Imao sam, po Uredbi – Zakonu, pravo radnog i ratnog angažovanja u Armiji Republike BiH; koje nisu dozvolili oficiri JNA: od početka rata do dana današnjeg…

Uredbom sa Zakonskom snagom, aprila 1992. godine, Predsjedništvo Republike BiH, uredilo je materiju koja se odnosi na prelazak zaposlenih iz JNA (oficira i građanskih lica na službi u JNA – civila, jedine dvije postojeće profesionalne kategorije), u Teritorijalnu Odbranu Republike BiH. Određen je i vremenski rok za prelazak. A prijava se mogla iz- vršiti u Sekretarijatima za Narodnu Odbranu i kod Predsjednika Skupština opština (gdje god je to bilo moguće).

Ja sam u datom roku, dana 23. aprila, 1992. godine, pod rednim brojem 83, izvršio prijavu u Okružnom sekretarijatu za NO-u, u Tuzli: lično, kod sekretara Hadžiavdić Fuada. Spisak prijavljenih lica, kao statusni dokument trebao bi se nalaziti u pomenutom Sekretarijatu ili Komandi 2. korpusa (nekadašnja, ista zgrada 17. korpusa JNA), naše armije u Tuzli.

Kako je JNA u Tuzli ostala sve do 15. maja iste godine, od strane Sekretarijata je preporučeno svim prijavljenim da se skrivaju dok JNA ne napusti grad?!

Sutradan, po izlasku JNA iz Tuzle, 16, maja, 1992. godine, odlazim do prostorija pominjanog Sekretarijata. Saznajem da je isti, iz sigurnosnih razloga, privremeno, premješten na drugu lokaciju, kao i da je novoformirani Okružni štab TO-e Tuzla smješten u zgradu Instituta na Miladijama (predgrađu Tuzle).

U rano jutro, 17. maja, iste godine, stižem tamo zbog stavljanja na raspolaganje. Prima me prvi komandant 2. korpusa: Knez Željko, a zatim upućuje u Dom JNA, kako bih se našao na usluzi tuzlanskoj miliciji koja je ovaj objekat zaposjela. Odlazim tamo i ostajem do večeri. Izjutra krećem ka istoj Komandi, radi referisanja o datom zaduženju: o tome da miliciji moja daljnja pomoć nije potrebna…

I tada započinju igru sa mnom, a rat je, koju su komunisti i komunistički oficiri JNA, još u onom sistemu do u detalje razradili.

Borac na portirnici mi reče da me Komandant Knez zbog prezauzetosti taj dan ne može primiti. Povjerovah, naivno. Isto se ponovi i naredni dan. I sljedeća 3-4 dana…

3.

Postade mi sumnjiva «»prezauzetost» prvoga  Komandanta 2. korpusa Armije R BiH: Knez Željka, potpukovnika JNA?!

Ne propuštah ni jedan dan, a da ne zahtijevah viđenje sa njim. Poslije deset dana, bi mi prenesena, sa prijavnice, poruka, očekivana, od Kneza u kojoj bješe: nije «prezauzetost» razlog što me ne prima, nego zato što je ljut na mene (a nije rekao zašto).

Ni ovo saznanje nije zasmetalo mojoj upornosti. Svaki dan, od jutra do mraka, dolazih  pred prijavnicu Komande 2. korpusa Armije Republike BiH, sjedeći, strpljivo čekajući, zahtijevah prolaz kod Komandanta Knez Željka. Po njegovom naređenju, borci na ulazu sprečavaše moj prolazak do «prezauzetoga» Komandanta. Naravno, ulazak na silu nije dolazio u obzir. U mom slučaju ni lijepa riječ nije «gvozdena vrata otvarala»…

Kad, jednog dana, stiže nova poruka Komandanta Knez Željka, koja je glasila: «neće me nikada primiti niti mi dozvoliti ulazak u Komandu 2. korpusa Armije R BiH, pa da ne dolazim više do prijavnice.» I bi u poruci ono najvažnije, kao obrazloženje prethodnog: «njegovoj armiji ja nisam potreban?»

Ni ova jasna obznana nije me spriječila učestvovanja u istom ritualu. Čak, jednom, i to neopažen od stražara, uspijevam ući u zgradu Komande. U njoj ne pronađoh Komandanta Knez Željka, ali nailazim na njegove pajtaše. Kao sablast da su ugledali. Rekoh Šadić Hazimu, potpukovniku JNA, u njegovoj kancelariji, da tražim profesionalno zaduženje. Odgovara osornim glasom: «Novostvorena armija nema potrebe za tvojim uslugama!»

Ulaziti u opširniju raspravu sa onim koji je, naprasno, prigrabio strahovita ovlašćenja nije bilo preporučljivo, bar ne meni. Jer, on je ratni Načelnik štaba Komande 2. korpusa Armije Republike BiH – zamjenik Komandanta Knez Željka!

Iako nisam ni malo sumnjao u ishod ovog susreta, savjest i moj inat, nalagali su mi da prikupim i ovaj, unaprijed poznat, rezultat.

Isto što sa njim, obavih i sa zamjenikom Komandanta 2. korpusa Armije R BiH, za pozadinu: Hadžimustafić Hajrudinom, potpukovnikom JNA, i Načelnikom bezbjednosti: Pranjić Antom, majorom JNA i šefom KOS-e JNA u zgradi 17. korpusa JNA.

Od sve trojice ovih, dojučerašnjih tuzlanskih oficira JNA, dobih papagajski istovjetne odgovore: «BH armija nema potrebe za mnom»?!

U svakom slučaju, oni nisu imali pravo diskrecione ocjene u odlučivanju sa mnom. Njihovo je bilo samo da odrede poslove koje ću obavljati, jer sam ja pristupio ranije «njihovoj» armiji, samim činom potpisivanja pristupnice. Međutim, njima se jednostavno nije dopala blizina prisustva nekomunističkog muslimanskog pravnika. U tome baš i jesu postigli konsenzus.

Nakon ovog iskustva, zaključio sam kako je besmisleno bilo više odlaziti do Komande.

Počeh posjećivati Okružni Sekretarijat za NO-u Tuzla i sekretara Hadžiavdić Fuada, kod koga je «ležala» moja pristupnica. A on je, kao civilni organ vlasti – odbrane, bio formalno delegiran od Predsjedništva Republike BiH za poslove oko osnivanja Okružnog štaba TO-e Tuzla, pa time i za raspored lica koja dolaze iz JNA. Odnosno, njemu je bilo stavljeno u dužnost da sprovede precizirano naređenje iz Uredbe Predsjedništva R BiH, u ovoj stvari. Bar tu nije bilo rasprave.

Poslije početnog čuđenja i obećanja, kroz mjesec – dva, ovaj Sekretar donese usmen, i definitivan, odgovor. Svoj, ali i države BiH: «Tebe ne žele Knez, Šadić, Hadžimustafić i ostali. Ja sam u ovom slučaju nemoćan»!

4.

Prihvati i on kao nešto sasvim normalno da se može prema meni nezakonito postupati. I da on, kao civilni državni funkcioner, čak nadređeni novopečenim starešinama Armije Republike BiH u nastajanju, ne može ih prisiliti na poštovanje Zakona; na stranu što je ratni momenat uspostavio potpuno jedinstvo zakonitosti sa svrhovitošću. A što je od njega zahtijevalo beskompromisnu revnost. Biće, prije svega, da se on nije previše trudio nego je radije prihvatio mišljenje svojih jarana – oficira iz komunističkog doba – Titovu maksimu: «Ne treba se držati Zakona kao pijan plota»! Suprotno bi mogao dokazati samo ako je o svemu izvijestio Vrhovnu Komandu Armije Republike BiH – tebe. No, ako to nije uradio, e onda je izvršio krivično djelo za koje se moraju snositi sankcije.

II – Moralni osnov:

Ovdje ću svjedočiti o povredi moje moralne ličnosti. Povredi važnijeg dijela ljudskog bića: onoga koje osjeća i razmišlja. Ovo moralno pravo, samo za sebe, bez navedenog zakonskog i iz njega proizlazećeg materijalno-egzistencijalnog, trebalo je biti dovoljno za ostvarenje onoga u čemu me oficiri JNA spriječiše. Ono – bivši, namjerno ne ponavljam, a neću ni u buduće. Pa, i kada ih budem spominjao zamjenicom – oni, podrazumijevaće se izostanak – bivši.

Pričaću o vremenu provedenom u JNA. Svjestan napasti subjektivnosti. Imajući na umu da pohvala sebi sadrži nagovještaj malog širka. Kao i da udovoljavanje lažnoj skromnosti odvodi od Istine. Što ne želim dopustiti, naročito zato što lijepo govorenje o sebi ima samo tu svrhu: usporedbe sa njima.

Decembra, 1974. godine, sa navršenih dvadeset godina života primljen sam na službu u JNA, kao građansko lice, na radno mjesto portira u Domu JNA u Tuzli. Iako je uslov, koji nisam ispunjavao i za tako beznačajno mjesto bio, u to doba posebno, moralno-politička podobnost, iza koje se neskriveno nalazilo članstvo u Savezu komunista. Valjda su smatrali da zbog mladosti nisam stigao ući u tako «časno» društvo, i da ću se u dobu koje dolazi ove «nenormalnosti» – osloboditi.

Nakon pet godina rada «unaprijeđen sam» zbog ukazane potrebe službe; prebačen na radno mjesto srednjoškolskog referenta u istoj ustanovi. Bez naredbe o postavljenju, što je značilo sa platom ranijeg radnog mjesta: u visini plate čistačice, koja me je vjerno pratila do kraja radnog staža u JNA. I pored sticanja Diploma: Više stručne spreme 1982. godine, a zatim i uspješno završenog studija prava 1988. godine.

Primati platu nekvalifikovanog radnika, obavljati poslove srednje stručne spreme, a imati Diplomu Više i poslije Visoke stručne spreme, zaista se nije moglo prihvatiti. A to je bio odlučujući razlog da moje tinjajuće nezadovoljstvo bastionom neuma preraste u svjesni i otvoreni sukob sa JNA. Baš tako: nije pretjerivanje. Jer, samo od te 1982. godine pa sve do njene smrti, ako je uopšte umrla – jer duh njen sigurno još živi, JNA je u meni imala vjernu metu. Započelo je sa radno-pravnim sporom, kao uvodom, a nastavljeno i trajalo svim drugim vrstama: stambenim, disciplinsko-prekršajnim, disciplinsko-krivičnim, pa i političko-partijskim (nije im bilo bitno što nisam nikada bio član SKJ!). Tako je za nepunih deset godina vođeno oko stotinjak  pravnih postupaka u kojima sam uvijek bio u nekoj od uloga. JNA me izbacivala sa posla, pa sudskim putom vraćala. Radila intenzivno na mom prevaspitavanju i uz pomoć tuzlanske milicije, koja bi, eto,

5.

«greškom», dolazila do mog stana noću i odvodila me iz njega. Pri tome upotrebljavajući obilno i fizičko-vaspitna sredstva!

Na siledžijstvo totalitarne vlasti odgovarao sam Zahtjevima, Žalbama, Tužbama i drugim jezikom: ne dozvoljavajući da me ućutkaju. Obraćao sam se Predstavkama najvišim pojedincima i organizacijama, civilnim i vojnim. Uzalud. Redakcije listova su dobijale moje priloge koje, naravno, nikada ne objaviše.

Pisani tragovi svega navedenog nalaze se kod mene, a veliki dio u Komandi, ako je sačuvano, a ima nagovještaja da jeste, bivše sarajevske armijske oblasti u Sarajevu.

Postao sam «popularan» u vojnim krugovima – komandama: Tuzle, Sarajeva, Osijeka i Beograda. Mini JNA disident – unutrašnji emigrant, kako su govorili. U Tuzli su se tako smjenjivali Komandanti – generali: Rašeta, Alibegović, Kukanjac i Janković, smatrajući svaki za sebe da je baš on taj koji će moju malenkost staviti «ad acta».

Svojom voljom hajku na mene mogao sam obustaviti eliminisanjem glavnog uzroka. Ali nisam. Jer neprilike ne prizivah da bih u njima uživao.

Trebalo je postati komunista. A nije mi se htjelo, što narod kaže: «Da me ubiješ». Da li se moglo samo formalno? Nije! Pristalo bi se na licemjernu ličnost. A i pasivnost prema zlu je činjenje zla. I grijeh je pristupiti Bogohulnoj organizaciji. Javno priznati ispravnom vjerom u «boga» Marksa. Pomiriti se sa logikom neuma – zarobljenog uma. Slaviti ne-moral uzdignut na pijedestal morala. Priznati  komunističku dogmu «o najboljem od svih svjetova». Ni u snu nisam to mogao!

Intimno: veoma sam ponosan na samog sebe što nikada ne postadoh član Saveza komu-nista. Pa, u tome, bar, ostadoh, čist pred Allahom, dž. š., i pred sobom: ne uprljah se ko-munističkim blatom. Ne prodah se «za nešto što malo vrijedi». Ne uzeh nešto čime bih sebe prijašnjeg izgubio. El hamdu – lillah.

Opredijelivši se za nisko mjesto u vojnoj hijerarhiji, što je za posljedicu imalo malu količinu novca i šikaniranje, nađoh lijek za očuvanje mentalnog zdravlja. Jer, ugodnost bi materijalnog življenja podmićivački uspavljivala savjest, otupljivala duh, mutila vid prema istinskim vrijednostima ljudskog bića. Bile bi to posljedice i privremenoga saveza ili kompromisa sa, nečistim Iblisom. Opravdanje sebe zbog odustajanja od principa Islama, vremenom i uslovima, znači svjesno uništenje kritičke distance prema zlu koje, tada, mutnim okom gledamo. Trenutno prodavanje sebe uvijek je i definitivno. Ljubeći ovaj svijet «ogrešujemo se prema sebi», i gubimo zauvijek blagodeti ahireta.

Odricanje, sa punom sviješću od ovozemaljskih materijalnih užitaka, donosi platu koja se sastoji u zadovoljstvu duha. A što se ne može postići ako nismo «stalni putnik», i ako nismo u stanju «na meti strijele tuge». «Biti u svijetu, a ne pripadati mu». Zar nije tačno da živimo samo ono vrijeme dok se krećemo preko tanke žice razapete nad ambisom, ispod koje nema sigurnosne mreže? Džihad je prije u nama, nego u borbi sa puškom. Velika bitka ne bi Bedr, već mir poslije njega.

Ti znaš kako je pobunom protiv nasilja slatka sloboda duha, u kojoj zatvorske rešetke ne samo da ne smetaju, nego je uljepšavaju. Dok je čovjek sa pobunom zadržanoj u sebi nalik trudnici koja nikada ne rađa. Sve ovo ti poznaješ bolje od mene, i nije moja namjera da te podučavam, već da ti pokušam objasniti moj tadašnji hal.

Zašto nisam napustio JNA, kada mi je u njoj bilo tako loše? Jedan razlog je, ne i onaj najvažniji, što je voda u komunističkom civilstvu samo manje slana bila. Drugi je: bolji i

6.

osnovni: ne treba bježati od sudbinskoga okruženja u kome su iskušenja jaka. Ne, nisam ja nikada ni pomislio da mogu neman pobijediti sam ili je popraviti. Najviši moj domet bio je da joj, kao komarac, zujim oko ušiju i ponekad ujedem. Nisam bio u zabludi da to nije donkihotovska borba. Ali, šta to može spriječiti Sulejmanova, a. s., mrava od njegove marljivosti?! Tog sićušnog vojnika koji izvršava naređenja Gospodara Svjetova…

Uvjereni komunisti, licemjerni komunisti, te većina jeftinim hljebom zaluđena svijeta, ovakvima kao meni, na osnovu krivo usvojenih kriterijuma društvene vrijednosti, prišili su mi osobinu – ludog. Ne shvatajući ih: pokušah si objasniti njihove postupke čistom neracionalnošću budale. A na to, ti komunistički poslodavci, i zbog toga, vrše sebi finu, razjašnjavajuću konkretizaciju: nedisciplinovanost, netaktičnost, lijenost.

Kod mene naslutiše glavno izvorište «ludosti»: neoprostiv grijeh – Islam. I da se htio sakriti u tako bezbožničkoj sredini, zbilja nije mogao: zbog nužnih, nevinih njegovih vanjskih manifestacija kao što su ne pijenje alkohola i ne jedenje svinjskog mesa. Pa, kada je već tako bilo, onda sam nametljivo obznanio i svoj ramazanski post. Iako je sve ovo spadalo u «obično muslimanstvo», za njih je predstavljalo islamski ekstremizam (kao i sada). JNA me neformalno tada dijagnosticirala poput živog mrtvaca: radnu osobu koja samo vegetira…

Normalno je bilo da propadanje komunizma i osnivanje Stranke demokratske akcije doživim kao svjetlo na kraju tunela. Pristupiti njoj, značilo je gubitak zaposlenja, što ne bi ni neki gubitak sam po sebi bio, ali time i pristajanje na gubitak stana i druge štetne posljedice : što bi već jače bilo od obične nepromišljenosti.

Ipak, nakon oklijevanja, odbacivši racio, skidajući teret sa savjesti, aprila 1991. godine (ramazana – mjeseca jasnijeg viđenja svega), odlazim u prostorije SDA u Tuzli, kod predsjednika Izvršnog odbora, dr Kulenović Saliha. Predstavljam se kao lice koje radi u JNA: saopštavajući namjeru pristupanja SDA. Sa molbom da to ostane tajna. A na njegovo pitanje o razlozima mog čina, između ostaloga kao glavno navedoh, da na osnovu mog dobrog poznavanja duha JNA, ova komunistička neman biće ubrzo realna opasnost za naš narod, i da se nudim stranci zbog onoga što bi bilo značajno za nju, a ima veze sa JNA. Misleći, za početak, na dostavu značajnijih informacija.

Razumijem njega: nije mogao u meni vidjeti starozavjetnog proroka, ali je morao imati bar toliko inteligencije da ne odbije moj prijedlog, ne naročito sa obrazloženjem: kako je besmisleno što govorim, te da nije ni moralno. Govor svoj zapečati riječima: «Ponosan sam što sam kapetan JNA, u rezervi!»

Ubijeđen sam da će isti isto reći i za moj sadašnji govor o armiji i oficirima njenim…

Ipak, zahvaljujem dr Kulenović Salihu. Učlanio me je u SDA pod brojem 000 4539, a sačuvao je i tajnost mog učlanjenja.

Poslije ovog početnog obeshrabrenja, nastavih tražiti način kako biti od koristi svom narodu, izvlačeći se iz pozicije u kojoj se, odredbom sudbine, nađoh. U Tuzli se nije imalo šta tražiti, osim zbog opisanog neuspjeha, i zbog opšte poznate činjenice da su se muslimanski saradnici Kontra-Obavještajne Službe JNA razmilili na sve strane. Čak su svog čovjeka imali i u Izvršnom odboru SDA Tuzla. Ni do danas raskrinkanoga!

Kome vjerovati? Lik povjerljivog u mislima satkah: posjetilac džamija – vjernik od glave do pete, mu'min. I mlađa osoba, jer mladost je obično idealistična, nelicemjerna.

7.

Nađoh ga. Što se srcem traži to se i – pronađe. Bijaše to tuzlanski student i aktivista SDA iz Kalesije: Zijad Bukvarević. Mislim da je ovo poznantsvo dalo dobre rezultate. Posebno u periodu od jeseni 1991. godine – osnivanja Patriotske lige i približavanja izvjesne mu-slimanske kataklizme, pa sve do početka rata. O tome može više reći Zijad, koji se nalazi na funkciji predsjednika MOS-a Kalesija. Rekao mi je, skoro, u čemu je pretjerao, da su moje informacije, jednog trenutka spasile Tuzlu od srpske okupacije.

Ipak, najbolju ocjenu vrijednosti moga rada može dati Vahid Karavelić, naš general i tada Komandant PL-e, na ovom području, čija jedinica je bila stacionirana u okolini Živinica. On je za skoro sve moje aktivnosti znao. Znao je i ko sam, iako se nikada nismo susreli. Nisam insistirao na tome da eglenišemo uz kahvu.

Informacije koje su njemu od mene stizale koristio je, uglavnom, za svoje potrebe, a po potrebi distribuirao ih je i drugim organizacijama SDA tuzlanskog područja. Da navedem samo neke koje sačuvah od zaborava: Plan veze JNA u zoni 17. korpusa JNA sa komplet imenikom  telefonskim; topografsku vojnu kartu područja Majevice; dane predviđene okupacije Tuzle od strane JNA, od koje se kasnije odustalo; nacrt i lokaciju ratnoga Komandnog mjesta Komande 17. korpusa JNA; boravak i koncentraciju visokih vojnih stariješina u njoj; lokaciju i broj artiljerije; komandni sastav, broj vojnika, operativni sistem komandovanja; mete u Tuzli – jedinice JNA prebačene iz Beograda na Kozlovac (brdo iznad Tuzle); ko su oficiri KOS-e JNA i djelokrug njihove djelatnosti, te njihovi agenti; dislociranje Komande 17. korpusa JNA iz Tuzle u Ugljevik; vrbovanje oficira JNA radi prelaska u PL. Naši, sada generali, pukovnici i majori, a tada oficiri JNA, ni sada ne znaju ko im je crtao životnu sudbinu. Ko je bio taj čije su dragocjene sugestije bile tako uvjerljivo potkrijepljene prijetnjama i uvjeravanjima radi distanciranja od JNA. Ni Srbi, oficiri JNA, nikada nisu doznali ko je bio taj koji im je znao biografije i slasne pikanterije iz privatnog života, i o njihovim pogledima na rat. Ni dr Kulenović Salih još nije saznao po čijoj dojavi je izmjestio svoju opštinsku centralu SDA, u razmeđu dva  mjeseca: marta/aprila, 1992. godine

Svi pomenuti su morali zaključiti da iza ovoga stoji neka nova, moćna «OZN-a», a ne samo pojedinac – ja. Ovdje se hvatam u hvalisanju, ali i Istinu govorim.

Sa djelatnošću sam prestao  u drugoj polovini aprila, 1992. godine, kada su zaposleni u Komandi i pri Komandi 17. korpusa JNA u Tuzli, stavljeni pred alternativu: izbacivanje iz JNA ili odlazak u četničku Komandu u Ugljevik. Ovo je bila test-proba lojalnosti zaposlenih u JNA. Karavelić je tražio da i dalje ostanem u JNA i odem u Ugljevik, ali ga ja nisam poslušao. Baš kao što nisam poslušao  ni onda kada je izašla Uredba o prijavi lica zaposlenih u JNA, u TO-i. Tada mi je rečeno da se ja i ne trebam prijavljivati, da se ne bih otkrio: «Pa, ti i onako već uveliko pripadaš Patriotskoj ligi».

Za istinu o meni iz tog doba može nešto više reći i Salko Bukvarević, sada predsjednik MOS-a BiH. On me je i povezao sa rahmetli Senadom Mehdinom Hodžićem – «Crnim labudom». Čak smo sva trojica učestvovali u jednoj akciji…

Priroda mog rada zahtijevala je znanje o meni veoma uskoga kruga ljudi. Trojica živih su iz tog, veoma uskog, pomenutoga kruga.

U doba najžešćih pritisaka na mene, od strane oficira JNA u našoj armiji, mogao sam, pozivajući se na nekakve zasluge, obratiti za pomoć ahbabima iz ilegale, sada moćnim u našem društvu. Nisam to učinio jer mi ponos nije dozvoljavao, kao i razmišljanje da se

8.

patriotizam ne smije naplaćivati i unovčavati u bilo kojoj formi. Dok, tako nije mislio moja veza, kurir Zijad Bukvarević. On postade obavještajac bosanskoga glasa. Davao je intervjue mnogim novinarima, napričao se o svojim obavještajnim podvizima. Čak je i oficirovao u Komandama naše armije, za moral. Jubileji Patriotske lige nisu mogli proći bez njega i govorancija ovog siromašnog studenta iz Kalesije.

Ja mu postadoh jedina, eventualna, prepreka u daljnjoj naplati dunjalučkih plodova za nadprvoboračke zasluge. I tada, kada dio iz transmisije proizvede sam sebe u izvor, počelo, ugledah munafika, iščeze negdje onaj islamski idealista!

Mene obuzme stid, Alija, pri slutnji da ti nećeš pomisliti kako u meni ima i zehra namjere moga kurira. Sačuvaj me, dragi Bože, od toga. Jer, sve ono što sam radio i kroz to, vjerovatno, mnogo i rizikovao, nisam zbog toga da bih tebi, jednom o tome pričao, nego radi nastojanja da milost Allaha, dž. š., steknem. A pogotovo to nisam radio ni zbog ahiretskih koristi.

Ja nisam ni slutio da ću jednog dana trebati navoditi motive, svjedoke i dokumenta radi dokazivanja nevinosti zbog sumnji koje niko ne izriče. A moram: samo zbog onih koji četiri ratne godine obruč napravljen od laži o mojoj bosanskoj nepodobnosti stezaše oko mene. Dok su sami sebe od grijeha amnestirali. Zato glasno izgovorena Istina o meni i njima treba da bude obznanjena, zbog dobra koje daleko nadmašuje moje dobro.

Sve ispričano o meni, i o njima kasnije, jeste u funkciji povlačenja paralele između mene i njih. Samo u usporedbi mene sa njima, oni se mogu sagledati u pravom svjetlu.

III – Razlozi njihova odnosa prema meni:

a)     Uspon oficira JNA:

Iako nije na žrtvi, nego na zločincu objašnjenje motiva zbog kojih je zločin izvršio, ja ću – žrtva, pokušati to učiniti. A to neće ići bez seciranja mentalnog sklopa zločinca, koji pojašnjava njegovo nedjelo; kao i saznanja što pruža o njegovom ponašanju, pretpostavljenom u budućnosti: grupaciji oficira JNA u našoj armiji. In medias res…

Kako je SDA bila na čelu našeg naroda, i stranka koja je osnovala Patriotsku ligu, realno je bilo očekivati da i u Tuzli PL-a, bude osnovica formiranja naše armije. Regionalni štab PL-e, samo je trebao da uzme legalnu odoru Komande Okružnog štaba TO-e Tuzla. Normalno je bilo za očekivati da Vahid Karavelić postane njegov Komandant, a (rahmetli) Senad Mehdin – Hodžić, odmah do njega. Ipak, to se nije dogodilo. Jer, tuzlanski komunisti već su imali civilnu vlast u svojim rukama, a onda su pokazali pretenzije i ka vojnoj. Uspješe u tome. Ono što im je moglo smetati «slučaj» ukloni. Ali, slučajnosti se ne dešavaju tako često. Previše je bilo podudarnosti da se ne bi mogao pretpostaviti monstruozni scenario.

PL-a je bila paravojna formacija i za JNA i za tuzlansku (civilnu) vlast. Trebalo je prvo nju uništiti. Onda se, kao pod rediteljskom palicom, nižu događaji. Prvoga Komandanta PL-e: Karavelić Vahida i člana PL-e: Bibuljicu Ševćeta, hapsi JNA! Senad Mehdin Hodžić, poginuo je već u maju, 1992. godine. Samo malo vremena prije Karavelićevog hapšenja, Šadić Hazim, potpukovnik JNA i budući, drugi

9.

Komandant 2. korpusa Armije R BiH, pregovara o prelasku u TO-u BiH, no uz uslov: da ne bude pod komandom jednoga kapetana (misli na Karavelića)!

Sinhronizacije nije manjkalo. Kao da je JNA, razbijajući PL-u, svjesno uhljeblji-vala višak svojih oficira: Muslimana i Hrvata. U prilog ovoj tvrdnji ide i to što je blagonaklono gledala na svoje oficire koji su, napustivši je pismeno, pristupali «građanskoj» TO-i Tuzla. Ni jedan od prijavljenih u TO-i Tuzla nije imao zbog toga nikakvih problema, iako je JNA imala svog čovjeka u Okružnom sekretarija-tu, gdje su se prijave vršile. A za pregovore Šadić Hazima sa Bešlagićem, tada načelnikom Tuzle, znao je svaki čovjek zaposlen u JNA.

Čak je, o kojeg li apsurda, one Muslimane i Hrvate najzaljubljenije u JNA, morao ubjeđivati Srbin da napuste JNA. To se desilo u Ugljeviku, kada su mnogi od naših budućih elitnih oficira, poslušali JNA i otišli tamo u četnički štab. Sve njih je Nikola Denčić, pukovnik JNA i zamjenik Komandanta 17. korpusa JNA, za pozadinu dobronamjerno ubjeđivao da njihova perspektiva nije JNA već tuzlan-ska TO-a. Audiatur at altera pars…

Tako su stvoreni svi uslovi da «ljevaci» Selima Bešlagića, eliminišući «desne» snage, od «lijevih» oficira JNA sklepaju Komandu Okružnog štaba TO-e Tuzla, koja počinje funkcionisati kada 15. maja, 1992. godine, JNA izlazi iz Tuzle. A ne, JNA ne izlazi samovoljno. Nju «istjeruje» tuzlanska vlast i na taj način, efektno, «oslobađa» Tuzlu.

Stvorena armija u Tuzli započinje rat sa grbom Tuzle kao vojničkom oznakom?! Desio se comeback srednjeg vijeka: grada – države! Nonsens. To je bila prelazna faza, time-out, onih koji ne mogu sa jednim gradom stvarati državu, a ne ulazi im se u «desnu» bosansku armiju.

U Komandi Okružnog štaba TO-e Tuzla, na dva glavna mjesta, postavljaju se dva potpukovnika JNA: na prvo Knez Željko, i na drugo Šadić Hazim. Ova dvojica na mjesta po važnosti do njih – pomoćnike službi i načelnike sektora, imenuju samo svoje ljude – sabraću, redom po značaju: Načelnik operative je Makar Anđelko, potpukovnik JNA. Načelnik bezbijednosti je Pranjić Anto, major JNA. Pomoćnik Komandanta za pozadinu je Hadžimustafić Hajrudin, potpukovnik JNA. Za moral je Hadžiefendić Mustafa, potpukovnik JNA. Načelnik Personalne službe je Ko-vačević Pejo, potpukovnik JNA. Načelnik Građevinske službe je Omanović Faruk

kapetan I klase JNA. Načelnik Finansijskog odjeljenja je Guber Nusret, kapetan JNA. Na mjesto Komandanta Opštinskog štaba TO-e Tuzla, postavljen je Delić Sead, major JNA, a za Komandanta tuzlanske kasarne Bajić Osman, major JNA.

Brzopotezno, u Okružni sekretarijat za NO-u, na mjesto zamjenika sekretara postavljen je Mešić Nusret, kapetan I klase JNA. On postaje «spojka» između ovog sekretarijata i Komande Okružnog štaba TO-e Tuzla. Liaison Officer…

Za zbivanja sa mnom jedino je važna Komanda Okružnog štaba TO-e Tuzla. Gdje su sve ključne pozicije zauzeli oni čija je zajednička karakteristika: svi su oficiri JNA. Svi su 5 – 10 godina pred rat bili na službi u Tuzli, u Komandi 17. korpusa JNA. Što znači: bili su članovi tima Komande koja je mene u tom vremenu pro-gonila. Bez milosti.

10.

Niža mjesta u vojnoj hijerarhiji, po službama i sektorima, popuniše isto oficirima JNA i građanskim licima, ranije na službi u tuzlanskom garnizonu JNA. U ovu hijerarhijsku kategoriju uđoše i osobe «delegirane» od strane tuzlanske civilne vlasti. Aferim…

Do ove stepenice kriterijum je bio zanatsko-jaranski, a niže sve je više izražen i rodbinski. Vrhovni kriterijum, koji je sve druge prožimao, bio je ideološko – komunistički, što je i glavno obilježje novostvorene vojne vlasti. Kao i osnivača – civilne vlasti. Obnovljena je simbioza  happy ljubavnika iz Titove epohe.

I stvori se Komanda naše armije po Iblisovom receptu. Komandant Knez Željko, izdajnik hrvatskog naroda i države, slao je iz svoje Komande 17. korpusa JNA u Tuzli, avione i na Slavonski Brod, koji mu bombardovaše i rođenu mater-staricu koja je tamo živjela. Njegov zamjenik Šadić Hazim, za koga njegov rođak Muha-med iz rodnog Čelića, Predsjednik Opštine i organizator otpora četnicima u svom kraju, koncem aprila, 1992. godine, tvrdi: «Muslimani Čelića nemaju većeg duš–  mana u JNA od potpukovnika Hazima»! Treći u rangu, Makar – nalazi se u JNA sve dok ne dobaulja do muslimanske «Posljednje šanse». Četvrti rangirani Pranjić, hapsi Muslimane – članove PL-e i predaje arkanovcima. I to maja, 1992.

I svi ostali, isti ili slični. Nalikuju jedni drugima kao jaje jajetu. Poput mućaka. Postadoše oni Komanda, a podređeni borci – muslimanska sirotinja – duša Bosne. Ko reče da se suprotnosti ne privlače?

Meni je to bilo tako nenormalno, da mi se poređenje odmah nametnulo: kreature od ovih ljudi na čelu muslimanske vojske ista su normalnost kao kada bi mogla biti normalnost da, preko noći, pravoslavne vladike zasjednu na mjesta naših muftija i  efendija.

Izvor mojih nevolja i jeste stizanje na vojno čelo u Tuzli ovih pravoslavnih «vla-dika». Tu lociram zlo i identifikujem ga za mene i za naš narod.

Ono jeste logično da komunistička i jugonostalgičarska, civilna vlast Tuzle i stvori ovakvu Komandu, čiji je stvarni vrhovni komandant bio mr Selim Bešlagić. Smatram da su nedostajali samo neznatno drugačiji nacionalno-demografski i vojni uslovi, pa bi Bosna imala puno opasnijeg «Abdića» od Fikreta-babe.

b)    Razlozi oficirskog «napuštanja» JNA:

Na prvi pogled, ovoliki broj viših i visokih oficira JNA, koji se nađoše u našoj armiji (tuzlanskoj), sugeriše na pomisao o brojnosti patriota među njima i veličini domoljublja ove sorte. Ali, ako se dublje istraži njihov «prelazak» u BH armiju , s obzirom na uslove i vrijeme, lahko se može pronaći motiv koji ima drugačiju narav za skoro svakog od njih. Tako ćemo stići do zaključka: Nisu oni napustili JNA, već je ona njih ostavila! Dokazaću ovo neoborivim argumentima.

Dvije su vrijednosti za čiju su odbranu oficiri JNA bili «dresirani». Prva je osnov-na: komunistički sistem; a druga, koja je bila paravan prvoj: država Jugoslavija.

Nakon prvih demokratskih izbora u Titovoj Jugoslaviji, komunizam je poražen, osim u Srbiji i Crnoj Gori, čime je ideološki zaštitni objekt reduciran na ovu kategoriju. «Avangarda» je ostala samo tamo na vlasti. Kako je JNA oduvijek bila

11.

oružana komunistička sila, a tek potom i države, potpuno je bio prirodan «brak» između nje i Miloševića – Srbije i Crne Gore. «Supružnici» kreću privođenju pameti ideološki nepoćudnih republika. Isto bi se dešavalo i da nije bilo težnji za otcjepljenjem ostalih republika iz sastava Jugoslavije.

Odlukom Predsjedništva SFRJ o povlačenju JNA iz Slovenije, prestaje postojati AVNOJ-evska Jugoslavija: niko pametan ne može tvrditi suprotno. Na taj način  je za JNA, i drugo, sekundarno, zaštitno dobro nestalo.

Ničim ni jedan oficir JNA ne može dokazati da njegovo ostajanje u JNA poslije ta dva ugaona događaja ne znači, istovremeno, i prihvatanje Miloševića za neformal-nog Vrhovnoga Komandanta, i slijepo prihvatanje svega što će iz toga proizaći. Njihova šuplja priča o borbi za Jugoslaviju, bez Slovenije, jeste priča maloumne osobe ili okorjeloga lašca.

Iako je izmijenjena prvobitna namjena oficira JNA, za njih nije bila drastična. Na skali vrijednosti, komunizam je bio bitan (njihove privilegije u njemu), a ne tamo neka Jugoslavija. Zbog toga su i mogli, veoma bezbolno, k'o biva nesvjesno, postati braniči srpskog nacionalnog interesa, Miloševićevog nacional-socijalizma. Potom i prihvatiti se učestvovanja u ratu protiv Hrvatske, u ime jugoslovenstva, iako nisu mogli ne znati da je to – laž.

A imali su tuzlanski oficiri JNA, u ovom ratu značajnu ulogu, ako se ima u vidu činjenica da je tuzlanski 17. korpus JNA obuhvaćao zonu odgovornosti: od rijeke Save do granice sa Mađarskom (na sjeveru); istočno do rijeke Dunav i zapadno od Slavonskog Broda, pa sve do krajnjeg sjevera Hrvatske!

Prvi ispit (Slovenija) i drugi (rat u Hrvatskoj), ljubavi za Bosnu nisu položili. Neka im opravdanje bude zbunjenost, hajde de. Treći, u vremenu nakon međuna-rodnog priznanja Slovenije, odnosno Hrvatske, nema isprike za njih.

Oružana sila je i branilac određene teritorije. Od Jugoslavije, ostale su: Srbija, Crna Gora, Makedonija, te BiH. Čime to naši budući oficiri iz Tuzle mogu da pravdaju i tada ostajanje u JNA? Mogu li zanijekati svoje pristajanje na koncept Jugoslavije, sastavljene od samo ove četiri republike? I nije u pitanju jedino nji-hova niska inteligencija da u ovoj tvorevini nisu mogli prepoznati Veliku Srbiju. A i tada su im puna usta bila Jugoslavije koje nema. U krajnjem, njima nije bilo bitno kako će se ta nova država zvati, koliko im je važno bilo da u njoj vlada ranija ideologija, čiji su sljedbenici bili u svom interesu. Šta će njima nezavisna Bosna, koja će ukinuti njihove privilegije iz komunizma?

Nije njih bilo briga za sudbinu Bosne i tamo nekog njenog muslimanskog naroda. Zato nije za čuđenje što su oni bili veći maksimalisti i od samog Miloševića, koji nije želio baš čitavu BiH u t.zv. «krnjoj Jugoslaviji», a oni jesu.

Nisu mogli predvidjeti ni to da će njihov nasljednik Tita iz Beograda svoj cilj ostvarivati četničkom ideologijom, za što oni zbog svoje nesrpske nacionalnosti, otpočinjanjem rata u BiH, nisu bili pogodan materijal. Nije što oni nisu željeli Miloševića, nego četnici u BiH nisu željeli njih.

Tako se oni zatekoše u Tuzli, 1992. godine, kao iskorišteni, isluženi i odbačeni

Miloševićevi magarci.

12.

Milošević, kao i mnoge prije njih, nadmudri i prevari oficire JNA – Muslimane i Hrvate. April, 1992. godine, zatekao ih je sve, a većinom i 15. maj – taj posljednji dan boravka JNA u Tuzli, u SMB uniformama JNA. Jedino suvislo opravdanje za to, sa aspekta bosanskog patriotizma koja bi sasvim bila prihvatljiva, jeste tajna pripadnost SDA i PL, ilegalan rad za njih. Međutim, ne bi to slučaj ni sa jednim od njih. Inače bih za to morao ja saznati. No, kada započe rat u Tuzli, i kasnije, o tome počeše iznositi očigledne laži po raznim tuzlanskim: elektronskim i printanim, te čula-rekla-kazala mahalskim medijima. Razlog: valjalo je pronaći moralno opravdanje za pozicije na koje zasjedoše. Komunistič-ki (sahan)lisci krenuše ofanzivno, stvarati domoljubivi pedigre. Naravno, fikcionalan. Ogromna većina boraca i naroda je bila protiv njihovog angažovanja i vojnog vođstva. I sada je identična situacija. Osjećaju ih nametnutim, sa pravom. Iako su obični ljudi do toga došli zdravom intuicijom, a ja neposrednim uvidom.

Naročito se uhvatiše za svoje «herojstvo»: kako je njihovo «napuštanje» JNA i hitro «priklanjanje» dojučerašnjoj paradržavi Bosni i paravojsci PL-i (TO), bio čin njihovoga žrtvovanja za BiH. Gola Istina je da ovaj njihov korak nije nosio u sebi ni najmanji rizik za ličnu bezbijednost. Da to nije tako, valja ovdje navesti samo još nešto malo: tuzlanska Komanda 17. korpusa JNA, mjesec-dva pred rat, naoružava ljudstvo formacije jedne čete, sastavljeno isključivo od Muslimana. To se desilo u obližnjem Lukavcu. Ova naoružana formacija osnovana je pod patronatom komunista i dobila ime: «crvene beretke».

Biti u ovom kraju crven ili pristupiti crvenima – Bešlagićevoj vojsci, nije bilo opasno. Ali, jeste bilo pristupiti Alijinim «ljiljanima». Nije im se dopadao zanosni miris i bijela boja tog cvijeta – simbola BiH, jer zambaci šire zanosni miris po meraji koji ih guši.

Zbog toga su naši oficiri JNA jedno od troje: oklijevala, nesvjesni kreteni ili ubačeni po zadatku od strane JNA. Ipak, ni jedno od ovoga troje navedenog nije im moglo biti bolja legitimacija za najviša mjesta u našoj vojsci.

Kakve je vrste njihovo «herojstvo», zorno pokazuje i ono što se desilo krajem marta, odnosno početkom aprila, 1992. Stigla je naredba iz pretpostavljene Komande (Beograd) da se izvrši djelimična evakuacija Komande 17. korpusa JNA u Tuzli. Mnogi sadašnji naši BH oficiri poslušaše i otiđoše u Ugljevik. Nađoše se u četničkom brlogu, štabu JNA koja je već širom Bosne i Hercegovine ubijala BiH. Pitam se šta bi se dogodilo da je tada naređen napad na Tuzlu? Ostali bi sa druge strane (kao Rasim Delić, koji je uhapšen gore na brdima iznad Sarajeva i priveden, a onda iznenada postao Komandant Armije Repub-like BiH, i na taj način ušao u Historiju ratovanja kao jedini oficir sa ovako nemogućim backgroundom. Na stranu što je njegova vojna specijalnost bila intendantske službe!?).  Nehatom se nikako ne bi mogao nazvati njihov dobrovoljni izbor one, ratujuće strane.

Mnogi od njih, kada ih JNA napusti, dođoše pred Komandu naše TO-e, moleći za posao. Molbe su im uslišene, jer o tome odluku donesoše njihove kolege čija je patriotska svijest bila starija od njihove za nekih mjesec dana. Ova grupa «aprilske, 1992., svijesti» bijaše tegljač za sve ostale čopore. A obje grupe pripadaju moralnoj sorti koju ja zovem: obavljači završnih priprema za uništenje muslimanskog naroda u BiH. Čemeran je onaj koji je «priveden» u aprilu ili maju, 1992. godine, bosanskoj svijesti. U stvari, takav nikada nije ni došao svijesti…

Njihovo «sljepilo» do ovoga kasnog vremena bilo je namjerno. Pred njihovim očima JNA je izvodila manevre za rat: januara, 1992. godine, JNA je započela sa etapnom, plan-

13.

skom evakuacijom svojih potencijala i dokumentacije iz Tuzle: remontno odjeljenje iz tuzlanske kasarne premješteno je u srpsko selo Jablanica kod Lopara, vojno-knjigovodst-veni centar u Bijeljinu, a Komanda 17. korpusa JNA, gdje drugo nego li u – Ugljevik!

JNA je ovo izvodila obazrivo i sa vidljivim razlozima. Jer, prema početnoj fazi plana, JNA je planirala okupirati Tuzlu. Stoga je izmiještanje vršeno iz grada, većinski naselje-nog Muslimanima, na teritorij gdje su Srbi živjeli kao apsolutna većina.

Oficirskom kadru moralo se dati neko objašnjenje ovih postupaka. Pa je iz Beograda dojavljeno kako se radi o privremenoj mjeri. Svi oficiri JNA su navođeni na jedini moguć zaključak, a bili su prevareni, kako će baš oni učestvovati u vraćanju, odnosno, okupaciji Tuzle. I na to su oni, ako ništa drugo, objeručke pristajali. Nisu znali da uloga prvoboraca «osloboditelja» neće pripasti njima nego četničkim hordama.

I inače, dosta kasno i potpuno napuštanje JNA, bilo je iz dva razloga: nada kako će Tuzla pasti, neplanirano i bez borbe, što nije bilo bez osnova. Signali koji su stizali  iz tuzlanske civilne vlasti bili su obećavajući. Nisu ih mogli nikako drugačije ni protumačiti kada stižu od onih koji naglašavaju svoje strogo razlikovanje između JNA i četnika. Prve je poštovala, a protiv drugih bi se borila do posljednje kapi krvi. Svako je znao da, ama baš, nikakve razlike među njima nema. Uglavnom, JNA je za njih bila legalna oružana sila, a četnici i PL – paravojske, protiv kojih je spremna ratovati. Drugi, dominantni raz-log je: dokle god duže JNA boravi u Tuzli, time parališe ogromni muslimanski potencijal Tuzle: populacioni i ostale. Na koncu konca, i cijeloga kraja koji je «vezan» za Tuzlu, kao pupčanom vrpcom. Pasivizaciju i uspjelu operaciju izbacivanja iz borbe ovog naroda je izvela JNA. Ali, bez svesrdne pomoći tuzlanske civilne vlasti i «naših» oficira JNA to ne bi mogla uraditi.  Zahvala pripada plemenitoj gesti čelnika grada Soli…

Zato se i moglo desiti, paradoksalno, da četnici kolju Muslimane Bijeljine, Zvornika i čitavog podrinjskoga kraja, dok Tuzla «spava». Mnogima su od tog hrkanja bubne opne popucale… U moru vijesti, izdvaja se ona koju su objavili elektronski mediji kako bosa-ski borac, ranjen u odbrani obližnje Kalesije, noseći vojničku oznaku države BiH, nije mogao hitno dobiti u Tuzli ljekarsku pomoć, jer može biti još i uhapšen od tuzlanskih civilnih vlasti…

Može se nekako i razumjeti zašto su ove činjenice bile «zaleđene» za vrijeme rata, ali ne i sada. Ili je to protokom vremena izgubilo svoju aktuelnost? Ako je tako, onda je sra-mota, i otvaranje vrata budućem uništenju našeg naroda. Ili, pak, možda nije uputno iz drugih razloga «odleđivati»? Mnogi političari iz te tuzlanske komunističke garniture vlasti promijenili su «dres» i ušli u SDA. Od prijeratnih kandidata za članstvo u Central-nom komitetu Saveza komunista BiH, mnogi od njih su ušli u Predsjedništvo Opštinskog odbora SDA. Najbolji primjer ovakvih transfera je dr Kasim Muminhodžić, sa UKC-a u Tuzli. Zašto bi ljudi sebe pozivali na odgovornost? Eto, nađeš li moćnoga patrona, i ti si osiguran od svake odgovornosti. Za ime Boga, nisu ljudi krivi. Kriv je patron…

JNA odlazi. Ukida svoju «filijalu» u Tuzli. Ostavlja «namještenike» –  buduće oficire BH armije bez posla. Šta oni da rade sa svojim specifičnim zanatom? Birati poslodavca više nisu mogli. Spala knjiga na jedno jedino slovo: Teritorijalna Odbrana BiH (TO BiH).

U većini naših bosanskih gradova, prije rata postojala je birtija pod nazivom «Kod posljednje šanse», jer je noću zadnja  fajrontirala. Pijanice su u nju svraćale, pošto bi iz

14.

svih drugih bile izbacivane, po njihovom  fajrontu. Slično je bilo i sa većinom naših budućih, vajnih «vojskovođa»! Njihova «Posljednja šansa» bi naša armija. A kako je vlasnik ove firme narod, kojem su porijeklom pripadali, to ispade za njih još bolje, jer će time zavesti mnoge u vezi izbora i časnosti njihova «opredjeljenja». Međutim, njihov motiv ne bi drage volje – patriotizam, već profan: uhljebljenje – materijalna egzistencija. «Zalutale ovce» vlasti našeg naroda prihvatiše kao saveznika u nuždi. (U Tuzli i zbog nečega drugog!) Iako bi ih svaka odgovorna vlast, u drugačijim prilikama, pohapsila!

Jah, tužna li naroda! Prisiljen bi da mu na vojno čelo dođu raniji i namjeravani dželati njegovi. I umjesto da pred tim narodom odgovaraju ili bar pognu glavu pred njim, za ono zla što mu učiniše i za neučinjeno a izvodljivo dobro, zajahaše mu za vrat. Najureni iz komunističkoga kokošinjca, napraviše salto mortale i postadoše «islamska ulema». Vrlo iskusni udvarači-komunjare obrlatiše priprostu SDA djevojku!

I ti im iskaza dobrodošlicu i oprost – prostrije pod njihove noge crveni bosanski ćilim. Neka gaze svojim uglancanim čizmama «oficirkama», iako su morale biti teške od blata sa bosanskih čuka i planina. (Kao da si imao blanko dozvolu našeg naroda!) Postupio si potpuno isto kao što je i Muhammed, a. s., postupio prema Ebu Sufjanu i sličnima. Samo što je Njegov postupak imao opravdanje, a tvoj – ne! Idolopoklonici su odrasli u teškom džahilijetu i za Istinu morali su, prihvativši je, načiniti Kopernikanski obrat, dok su naši džahili Svjetlost poznavali «kao što svoje sinove poznaju», ali su tamu slijedili jer je ovo-zemaljski bila – isplativija.

Bjekstvo nevjernog «supružnika», moralo je u njima rezultirati nervnim šokom. Lijek – «protuotrov» – radosni šok, anulirao je prethodni šok. Postali su glavni u novoj armiji! Ni hapšeni, ili u najboljem slučaju za njih: mobilisani vojnici prve borbene linije. To se zove fenomen proživjelog Feniksa. Postati pepeo, roditi se iz njega i stići do zvijezda.

Onaj ko dobro ne poznaje mentalni sklop ovih, jednih od najvećih nakaza duhovne ko-munističke proizvodnje, teško će shvatiti kako su uspjeli prijeći ogromnu psihološku ba-rijeru: od dresiranih vojnika komunističke partije do «prvoboraca» muslimanske vojske. Zanoćiti u jednoj, a probuditi se u drugoj armiji. Nositi SMB uniformu i šepuriti se kao purani po komandama BH armije, sa svojim «čvarcima», i onda je zamijeniti uniformom camouflage tipa… Izgubiti komunistu i pronaći tebe: «islamskog fundamentalistu» za Vrhovnoga Komandanta. «Ostaviti» ovozemaljski raj – Jugoslaviju, a «boriti se» za neku «džamahiriju». Bez katarze to nijedan čovjek ne može postići!?

Samo spolja gledajući ih, to su dresirani komunistički džukci, unutra su kameleoni, mali gmizavci čiji se izgubljeni rep – regeneriše. Privilegijama. Njima je važno jedino da su oni glavni. Da imaju otvoren put do materijalne koristi. Dresirani za koristoljublje. Gazda nije bitno ko je. Važno je samo neka baca velike komade mesa u njihove ralje.

JNA je reprezent – oličenje komunističke proizvodnje duha, a njen oficir je primjerak materijalizovanoga predstavnika. Zato je on i prostitutka koja ide za onim ko najviše plaća. Sve rečeno o njihovom kameleonstvu ima za cilj dokazati zaključak: «prelazak» oficira JNA u BH armiju nije bio moralni, već samo ogoljen egzistencijalni čin.

Tvoj, drugi po redu, Komandant 2. korpusa BH armije: Šadić Hazim, potpukovnik JNA dok njegov narod na sve strane ubijaju, pregovara o promjeni vojnog «dresa». Postavlja još i uslove za to. Ovo bi se moglo usporediti sa filmskom scenom u kojoj neki razbojnik kidiše na njegovu majku sa hladnim oružjem, pred Hazimom koji ima napunjen pištolj.

15.

Te, na zapomaganje majke da joj priskoči u pomoć, on postavlja uslov: «Plati, majko, nešto novca pa ću ti život spasiti»…

Ratni i sadašnji Komandant brigade u Kalesiji, Mehmed Husić, poručnik JNA, sada posigurno major BH armije, nekoliko mjeseci uoči rata pozvan je u Štab Patriotske lige, radi prelaska u nju. Bio je on tada svom narodu veoma potreban, što bi se reklo «suhog zlata» je vrijedio zbog svoje vojne artiljerijske specijalnosti. K tome rođen u okolini Kalesije. A ljudi u odbrani Kalesije od tenkova JNA, imali su nabavljena dva minobacača koje niko nije znao upotrijebiti. Ja sam bio određen da mu predložim prelazak u PL-u. On je načelno prihvatio. Ubrzo, poče sa postavljanjem uslova. Jednom traži smještaj za svoju porodicu, što je u redu i prihvaćeno. Zatim traži vođenje brige o njenoj bezbijednosti, pa i to prihvatamo. E, onda traži pismeno Rješenje od Patriotske lige, kojim će mu biti sasvim zagarantovana prava od države: plata, položaj, čin. Kako mu se, u ovom zadnjem, nije baš moglo izaći u susret on odbija, i ostaje u JNA!?

A kada njega JNA napusti, šta drugo mu je preostalo nego da «domoljubivim» srcem stigne u BH armiju?

Prvi Komandant 2. korpusa BH armije, Knez Željko, službeno, po svim zakonskim pravilima, napušta JNA sredinom aprila, 1992. godine. Kroz petnaestak dana, plačući, moli Komandanta 17. korpusa JNA – generala Jankovića, da ga vrati nazad. I piše u tu svrhu molbu koja se čuva u arhivi Komande. O promjeni svog stava, usmeno objašnjava: «Niko me nije ponudio zaposlenjem od strane bosanskih vlasti»! Njegov primjer pokazu-je kako uopšte nije bilo opasno napustiti JNA i doći u Bešlagićevu tuzlansku armiju.

Primjeri ove trojice predstavljaju obrazac i za sve ostale njihove kolege. Najzad, vakat je da već jednom prestanu, zapomažući, sebe predstavljati herojima, kad ih još niko ne optužuje za izdaju. Sa druge strane, njima su poeni ove vrste itekako neophodni. Ne što su zabrinuti za svoj obraz (debeo kao đon cokule), već što ako sebe proglase herojima, ama baš niko se neće usuditi da im skreše u brk Istinu da su – izdajnici. Neosporno je da su im poeni ove vrste potrebni kao kapital za vojno i društveno napredovanje.

Nikada oni nisu ljubili neku ideju i njom bili nošeni. Izuzimajući komunističku, jer se idealno poklapala s idejom ličnog, materijalnog blagostanja, ako se tako nešto uopšte i može nazvati – idejom.

Istinito je i pošteno kada neki od njih govoriše da su oni samo vojni profesionalci. Kako li samo tužno zvuči našem narodu? Što, istovremeno, dođe njima i kao opravdanje vjer-nosti umirućem «supružniku» – JNA, do njene smrti. I opravdanje zbog kalkulisanja izbo-ra između dva ratna tabora.

Nema sumnje: njima se njihova odanost JNA isplatila, a meni moja izdaja JNA gorko osvetila!

c)     Obračun sa mnom:

Nakon iznenadnog događaja koji se desio i zrcalio u njihovom uzletu sa dna, počeše učvršćivati svoje položaje. Kao i uvijek praktični ljudi, ne idealisti, znali su šta prvo valja učiniti: ukloniti sve one koji su dobro znali da zaista oni nisu ono za šta se predstavljaju. Morali su porazbijati ogledala što su im pokazivala njihovu, nimalo lijepu, pojavu. Mnogi svjedoci njihove sramote nisu bili poželjni da ostanu na spisku živih!

16.

Službeni zastupnici mog svjetonazora postaše oni isti što me desetak godina pred rat u BiH, tjeraše po trnju, bosonogog, kao protivnika njihova tadašnjeg pogleda na svijet. Oni bijahu podobni za komuniste, četnike, Muslimane, Bosnu, Jugoslaviju. Ja, ni za koga. I, nikada! Oni višestruko podobni za suprotne vrijednosti. Ja, opet, ni za jednu. Da pamet stane. Da se krikne, do neba koje zna za miljenike.

Moji progonitelji iz JNA, nastaviše isti posao i u BH armiji. «Testamentom» određeni izvršioci posljednje volje njene: osvete JNA prema meni. Te moralne spodobe prvo mi ne dozvoliše ulazak u armiju mog naroda i domovine: izolovaše me od nje. Da, izopćen, kao zadnji mutavac posmatram Golgotu svog naroda. Moralno pravo samo mi je smetalo, a na zakonsko oni nikada nisu obraćali pažnju. Uvijek im je za podsmijeh služilo.

Ni ja od borbe protiv njih nikada nisam odustajao. Pravna borba, dok rat traje, nije do-lazila u obzir. U tome sam sa njima dosta iskustva imao. Nisam se htio žaliti njima protiv njih! Kadija te tuži, kadija ti sudi…

Srećom, nisu ni oni gubili interes za mnom. Što ja sebi ne bih pridavao neki značaj, oni su ga pridavali. Nije im bilo dovoljno što su me «likvidirali» iz BH armije. Željeli su još više. Da su to, Bog dao, bila strahovanja mog paranoičnog uma…

U večernjim satima, 07. januara, 1993. godine, zgrada u kojoj stanujem pogođena je projektilom iz ručnog bacača. Preciznost pogotka bila je oko tri metra od sobe u kojoj sam boravio. Hvala Bogu, poginulih i ranjenih nije bilo (u Sarajevskom atentatu, na generala Sefera Halilovića, onda je dvoje ubijeno!). Šteta se mjerila u izvaljenom prozor-skom okviru komšijinog stana. Prema tragovima razaranja na mjestu eksplozije, svjetlost koja je tom prilikom uslijedila i strane koja je pogođena, nije bilo dvojbe da su četnici ovaj put bili – nevini. (Četnici su tada od Tuzle bili udaljeni oko desetak kilometara vaz-dušne linije). Moje komšije zahtijevale su istragu od tuzlanskog MUP-a do koje nikada nije došlo. Čini se da je ovo bio upozoravajući hitac oficira JNA, kada već nije bio ubist-ven! Prvo zahvala dragom Bogu što me sačuvao, a onda i «profesionalcu drhtave ruke»!

Marta (ramazana, 1413. H. G.), 1993. godine, u jutro, tri policajca  MUP-a, nasilno me odvode iz stana, gdje mi sam, plačući, ostaje devetogodišnji sin. Priveden sam uredno, u prostorije tuzlanskog MUP-a. Tu, u vrlo slabo osvijetljenoj «rezidenciji» provodim sate pod prismotrom policajca, naoružanog puškom. Niko mi nije objasnio razlog privođenja. Tek, poslije podne, ubacuju me dvojica policajaca u vozilo te odvoze u nepoznatom smjeru… Dovoze me u dvanaest kilometara udaljeno naselje Lipnica, te predaju Vojnoj policiji 2. tuzlanske brigade. I tek tada bivam upoznat sa razlogom cijele operacije. Kao, upućen mi je poziv za vojnu mobilizaciju, a ja mu se nisam odazvao tako da me sada moraju nasilno mobilisati. Odbijam biti mobilisan, pa me, nakon date pismene Izjave, puštaju na slobodu…

29. marta, 1993. godine, dešavalo se nešto gore nego meni. U svom stanu, ubijen je dr Špiro Matijević, redovni profesor Filozofskoga fakulteta – Univerziteta u Tuzli, tada šef katedre za srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik i književnost. Zajedno sa njim je smaknut i njegov maloljetni sin Goran. Stravičan zločin je uznemirio duhove u gradu, jer profesor Špiro Matijević je imao iza sebe više od 25 godina rada u prosvjeti, bio kapetan JNA u rezervi, pjesnik, prozni pisac, plodni kritičar i cijenjeni naučnik u oblasti historije litera-ture naroda i narodnosti Jugoslavije! Zahvaljujući brzoj akciji inspektora policije DB-e

17.

MUP-a Tuzlanskog Okruga, također, maloljetni ubica je uhapšen i osuđen na kaznu zatvora, ali nalogodavac ubistva nikada nije priveden licu Pravde!? Njegov kolega, dr Milisav Simić je napisao «In Memoriam» koji je objavljen u tuzlanskom listu «Front slobode». Njegov najbolji učenik Sandy Nuhić pokušao je organizovati  Čas sjećanja na svoga profesora, prijatelja i kolegu Špiru, ali je izvođenje tog programa hladno odbio tadašnji dekan, dr Enver Gargamel!? O svemu ovome sam saznao post festum jer sam se intenzivno družio s ovim talentovanim i još mladim, ratnim novinarom Press Centra Opštine Lukavac, koji je već napisao i objavio 2 teksta o tragičnom stradanju profesora, i kolege Špire Matijevića, ali i mojim nevoljama u svojoj drugoj knjizi «Taksirat»…

Ta ružna zbivanja se nisu ni ohladila, kada se situacija ponovo počela zagrijavati. Onda je na scenu stupio Okružni sud u Tuzli, Rješenjem istražnog sudije broj: KI 346/93, od 29. maja, 1993. godine, koji pokreće istragu protiv mene. Osnov: krivično djelo, i to ne-odazivanje pozivu i izbjegavanje vojne obaveze. Sud me počinje na silu nagoniti u BH armiju, a Komanda 2. korpusa iste armije mi to ne dozvoljava? Jasno, razlika postoji. Sud i oni nude velikodušno status vojnog obveznika: prvu borbenu liniju, a Komanda 2. korpusa mi uskraćuje status lica u profesionalnom odnosu. Mislili su oni da mi, konačno, dohakaše. Sva moguća državna prisila bila je na njihovoj strani. Čak i Sud, u čiji sastav su ušli provjereni, istaknuti komunistički kadrovi. Međutim, narodna izreka (i dragoga Boga), svoju potvrdu nađe u praksi: «Ljudi snuju, a dragi Allah Odlučuje!»

Na prvom saslušanju kod određenog mi istražnog sudije, a ko će kao Allah, dž. š., pri-mijetih njihovu nesvjesnu grešku. Sudija bijaše častan čovjek: Hajrudin Halilović. Bio je obični prognanik iz Srebrenice, koga sam upoznao cijelu godinu dana ranije. Tada mu govorih o stanju u gradu Tuzli, i mojim «nesporazumima» s aktuelnom tuzlanskom, vojnom vlašću. Zbilja, nisam mogao pretpostaviti da će privatni sadržaj razgovora, jed-nom u sebi sadržavati bitan predmet istrage protiv mene. Tokom istrage, saznao sam da glavne starešine Komande 2. korpusa BH armije vrše strahovit pritisak na sud: tražeći da mi bude određen pritvor, dok istraga traje! Garant bi uspjeli u tome, i pored moje grčevite borbe da do toga ne dođe, da ne bi časnog i pravednog sudije Hajrudina.

Rješenjem broj 346/93, od 10. avgusta, 1993. godine, Okružni sud obustavlja istragu koja je pokrenuta protiv mene. Svi spisi istrage nalaze se kod pomenutog suda, pa i moja Žalba u kojoj ukazujem na krivičnu odgovornost mnogih oficira u Komandi 2. korpusa BH armije u Tuzli, uporedo sa štetnošću mnogih od njih za našu armiju. Upozorio sam da među njima ima i mnogo lopova. Ova se moja tvrdnja pokazala tačnom, na žalost, neko-liko godina kasnije. Novine su pisale o prvom Komandantu 2. korpusa BH armije u Tuz-li, koji je ukrao dva miliona  dojčerica pobjegao na bezbijedno mjesto za njega, u Zagreb. Odatle ga je Vrhovnik Tuđman liferovao na mjesto vojnog atašea u – Kinu! Što dalje!!!

Nisam se libio da upotrijebim za njih i sočnije kvalifikacije: muslimanski ili hrvatski četnik, oni sa kojima se izbjegavaju rukovati i strani oficiri čak i u rukavicama…

Iskreno, moja želja je bila da do prekida istrage ne dolazi, kako bi svoje prave tužitelje pretvorio u optužene. Nisam uspio jer ovi naši oficiri JNA – paraziti, uvijek rade ono što je dobro za njih tako da prolaze bez konsekvencija.

Nekako, početkom maja, 1993. godine, njihova Komanda 2. korpusa BH armije, putom Radio-Tuzle, objavi konkurs za prijem jednog izvršioca na poslove Referenta za moral.

18.

Kako sam ispunjavao sve zahtijevane uslove, konkurisah. Odnoseći lično prijavu njima u Komandu, kod njihovog personalca Kljajić Kadira, kapetana I klase JNA. Ljubazno sam ga zamolio da mi ovjeri primljeni podnesak. Bijesan, on mi to odbija uraditi, govoreći da nigdje dosad nisu pogriješili, niti ostavili pisanog traga o mom uklanjanju iz BH armije! Ipak, na moje insistiranje, ovjeru je izvršio, sa nadmoćnim smiješkom i riječima: «Ti crve želiš neki dokaz protiv nas, evo ti ga – ne bojimo te se: previše moćni smo postali!» Ali, prije toga mi u razgovoru, povišenim tonom, objasni da je moja jedina mahana, koja me čini nepodobnim za njih, što sam bio izdajica JNA, a za račun Patriotske lige?!

Ovakav njegov odgovor jeste nevjerovatan, ali gdje tražiti logiku kada su u pitanju oficiri JNA? Bolje je i životinju pomilovati golom rukom, nego njih dotaknuti…

Pri kraju razgovora opsova džamiju, a kad se pobunih, u svom stilu mi zaprijeti vojnom policijom, a zatim dodaje: «Nikada nećeš raditi u BH armiji dok smo mi u njoj!» I još me obavijesti, upozoravajućom prijetnjom, kako oni znaju za moje aktivnosti protiv njih (pisanje redakciji tuzlanskoga lista «Zeman», kontakti sa novinarima, ogovaranje pred raznim ljudima i na raznim mjestima), te da sam stalno pod prismotrom: «Svaki tvoj korak pratimo!», dovrši svoju misao.

Zamisli, o Alija: dok se ruše munare naših džamija širom Bosne tvoj oficir (oficir JNA) njih masno psuje? Možeš pomisliti da sam ovo izmislio. No, ako neko pronađe u cijelom tekstu i jednu jedinu neistinu, prihvatam da sam i ovo slagao…

Na odlasku, koliko god sam uspio mirnije da odgovorim, procijedio sam kroz zube: «Dok JNA oficirsko smeće iz nje ne izađe, ja u nju neću više nikada ni ući!» I nisam još ni prošao blizu nje. Tada, posljednji put, izlazeći iz, meni dobro poznate zgradurine, na kojoj više nije bio stari natpis Komanda 17. korpusa JNA, već novi: Komanda 2. korpusa BH Armije, bio sam ispunjen plemenitom srdžbom. Bezbeli, i na tebe…

Primili me, podrazumijeva se, nisu. Niti odbili pismeno…

Godinu dana ranije, u ovoj istoj kaznionici- Komandi, primio me je mr Selim Bešlagić, tada zaista političar u čijim rukama je bila koncentrisana sva civilna i vojna vlast na ovom području. Kod njega sam stigao kada sam iscrpio sve druge mogućnosti za ostva-renje svog prava na rad. Lijepo me je on primio, i obećao ispitati moj «slučaj». Ubrzo nakon toga otputovao je, službeno, u Njemačku. With return-ticket, of course…

Ne sačekavši njegov povratak, odlučih privremeno odustati od neravnopravne borbe sa njima. Bio sam već iscrpio sve poteze «u partiji». Zamorih se. Usput, valjalo je misliti i na pribavljanje kakvog-takvog somuna za tročlanu porodicu, koju sam izdržavao.

Ti u šeher-Saraj'vu predaleko, a njihova samovolja preblizu. Toliko da sam osjetio njen ledeni dah za vratom. Stisnuvši zube, još tada ti započeh pisati u mislima. Sa dalekom na-dom da ću sve prenijeti na papir i dostaviti tebi na ruke, ako me ne smaknu iz snajpera ili na drugi način u svojim spletkama.

Prijetnje koje mi izreče kabadahija Kljajić, onomad u zgradi Komande 2. korpusa BH armije, ozbiljno sam shvatio. Uzeo sam u obzir i prethodna dešavanja sa mnom. Zamisli: u svom stanu i gradu, strahujem za svoju porodicu i sebe. Od «svojih», ne od četnika!? Sa mnogo jačom bojazni sada, nego od KOS-e JNA ranije. Ama taj KOS je maksum za njih. Mnogobrojna loša i neprijatna iskustva su imali sa njima i ostali, koji su pokazivali da imaju savjest i principe. Tuzla je u to vrijeme bila preobražena u njihovu ogromnu njivu za prebogatu žetvu. Ovaj naš grad u sjeveroistočnoj BiH, od 1992 do 1995. godine,

19.

je nalikovao na Moskvu, glavni grad Rusije i SSSR-a, u vrijeme Staljina i njegovog tužioca Višinskog!

U potrazi za hranom, januara, 1994. godine, sa tuzlanske ulice me civilna policija odvodi u jednu vrstu vojničkog pritvora, kojeg nazvaše vojnom prihvatnom bazom. Šta su tamo ljudima radili, blagi Bože?!

S A M O C E N Z U R I S A N O

S  A  M  O  C  E  N  Z  U  R  I  S  A  N  O

S   A   M   O   C   E    N   Z   U   R   I   S   A   N   O

S    A    M    O    C    E    N    Z    U    R    I    S    A    N    O

S     A     M     O     C     E     N     Z     U     R     I     S     A     N     O

S      A      M      O      C      E      N      Z      U      R      I      S      A      N      O

S       A       M       O       C       E       N       Z       U       R       I       S       A       N       O

S      A      M      O      C      E      N      Z      U      R      I      S      A      N      O

S     A     M     O     C     E     N     Z     U     R     I     S     A     N     O

S    A    M    O    C    E    N    Z    U    R    I    S    A    N    O

S   A   M   O   C   E   N   Z   U   R   I   S   A   N   O

S  A  M  O  C  E  N  Z  U  R  I  S  A  N  O

S A M O C E N Z U R I S A N O

 

 

 

  1. […] PONOSNO PREDSTAVLJAMO […]

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: